Na razmeđi istorije i mašte, usred brežuljaka istočne Srbije i zapadne Bugarske, prenosi se priča koju vekovima čuvaju sela, varoši i gradski trgovi. To je legenda koja objašnjava poreklo četiri grada: Gamzigrada, Kostolca, Vidina i Kule.
U svakodnevnom životu ljudi iz ovih krajeva, davnašnja legenda i dalje opstaje. Nije zapisana na papiru, već u jeziku, pričama uz ognjište i šapatima koji se prenose s kolena na koleno, a poznata je pod imenom: „Braća i sestre zidaju gradove“.
Iako u osnovi jednostavna, ova priča nosi duboku poruku — o razdoru, dogovoru i stvaranju. O tome kako se sukob može pretvoriti u nešto trajno i vredno. I kako se, čak i iz svađe, može roditi čitav jedan svet.
Četvoro naslednika, jedno nasledstvo
Nekada davno, kada su granice bile fluidnije, a identitet naroda uobličen usmenim predanjem, živela su dva brata i dve sestre u jednoj vlastelinskoj porodici na prostoru današnje Bugarske. Njihova imena su bila Gamzo, Kosta, Vida i Kula.
Kada su im roditelji preminuli, ostavili su za sobom veliko bogatstvo — plodnu zemlju, reke, šume i brda. Ali, s bogatstvom dolazi i razdor. Braća i sestre nikako nisu mogli da se slože oko podele. Rasprave su trajale danima. Svađe su bile burne, toliko da je, kako legenda kaže, njihova vika dopirala čak do neba.
Ni saveti rođaka, ni molbe prijatelja, ni mudrosti starijih nisu mogli da utišaju njihovu borbu. Svako je želeo više, svako je smatrao da mu pripada veći deo.
Dogovor koji menja sve
Ali onda, u jednom trenutku tišine između dve burne rasprave, javila se ideja — da svako od njih sagradi sopstveni grad, tamo gde mu srce najviše želi, i da tu započne novi život. Bez sporova. Bez deljenja. Sam za sebe — ali u miru.
Ideja je naišla na odobravanje. Po prvi put su svi četvoro ćutali. I klimnuli glavom. To je bio trenutak kada je započela jedna od najlepših legendi Balkana.
Gradovi po meri imena
Prvi se latio posla Kosta. Na mestu gde danas protiče Dunav, podigao je grad i dao mu ime po sebi — Kostolac.
Kula, poznata po svom čvrstom karakteru, sagradila je grad utvrđenja, koji danas nosi njeno ime — Kula.
Vida, najmlađa i najmudrija, otišla je na obalu Dunava, gde je podigla svoj grad sa pogledom na reku i ravnicu — to je danas Vidin, grad u severozapadnoj Bugarskoj.
I na kraju, Gamzo, najstariji među njima, odlučio je da izgradi mesto koje će odražavati snagu i raskoš. Sagradio je Gamzigrad, nedaleko od današnjeg Zaječara.
Od legende do simbola
Iako se ne zna kada je ova priča prvi put ispričana, poznato je da je duboko ukorenjena u kolektivnoj svesti naroda ovog regiona. Ljudi je i danas pominju kada govore o poreklu mesta, kada žele da objasne imena gradova ili kada žele da podsete na važnost sloge i dogovora.
Legende poput ove imaju vrednost koja prevazilazi samu priču. One povezuju ljude i mesta. One su neformalna istorija naroda — istorija zapisana u rečima, a ne u dokumentima.
Ova konkretna legenda posebno osvetljava bliskost naroda u istočnoj Srbiji i zapadnoj Bugarskoj. Uprkos granicama, jezik i kultura i dalje povezuju ljude koji dele istu priču. Danas se ova legenda prepoznaje s obe strane Dunava — u Srbiji i Bugarskoj, sa jednakim poštovanjem.
Pouka koja traje
Priča o Gamzu, Kosti, Vidi i Kuli možda počinje u sukobu, ali se završava u miru i stvaranju. To je priča o transformaciji nesporazuma u dogovor, o gradnji umesto rušenja.
Simbolika je snažna: umesto da se bore oko zemlje, odlučili su da grade. I izgradili su ne samo gradove — već i mostove koje i danas osećamo, u kulturi, jeziku i sećanju.
U vremenu kada nas razlike često razdvajaju, ova legenda nas podseća na nešto jednostavno, ali važno: da mir može biti veći od bilo kog nasledstva.
VILA BOROVA I AGENCIJA MIROS