Užički grad (1. deo): čardak ni na nebu ni na zemlji pod naletom vekovnih vojevanja
01.10.2020 - 14:02:08

Užički grad (1. deo): čardak ni na nebu ni na zemlji pod naletom vekovnih vojevanja

Pogledajte na mapi

Nasađeno povrh stene kraj obale reke Đetinje, jedno kameno utvrđenje broji već gotovo 700 leta. Poput celog užičkog kraja, i njegove zidine su se za sve te godine nagledale burnih dešavanja. I po njima se to dobro vidi – delom razušene, delom na pragu da ponovo budu obnovljene, otkrivaju ostatke nekada moćnog grada.

Teško bi danas bilo zamisliti kako je nekada izgledao. S tri strane okružen klisurom Đetinje, a sa četvrte visokom, strmom stenom, izvori nikada nisu pouzdano otkrili ko je i kada sagradio Užički grad. Vekovima unazad, kraj njega su, sve do Dubrovnika, prolazili trgovački karavani. U isto vreme bio je i meta nebrojenih ratnih pohoda: od njih je branio vojne čete koje bi ovde nalazile utočište, te bi iznova zbog toga trpeo udare i razaranja.

Ono što se po nekim izvorima zasigurno moglo utvrditi jeste da se naselje pod imenom Užice prvi put pominje 1329. godine. O Užicu je tad zabeleženo u jednom dubrovačkom dokumentu, mada o samom utvrđenju postoje tek posredni izvori. Međutim, jedan od njih otkrio je priču o velikom srpskom županu, koji je spas od svojih neprijatelja-vladalaca potražio upravo na ovom mestu.

Poslednje utočište velikog srpskog župana

O sudbini župana Nikole Altomanovića pisao je još 1601. godine jedan ugledni Dubrovčanin. Ujedno je to i najpouzdaniji dokaz da je Užički grad postojao još u drugoj polovini 14. veka. Do tog vremena seže i doba županove vladavine: nakon smrti cara Uroša Nejakog, poslednjeg iz dinastije Nemanjića, Nikola Altomanović zagospodario je teritorijom od Dubrovnika do planine Rudnik.

Od te 1371. godine, Altomanović postaje i najveći gospodar rudničkog kraja. Iako jedva prešavši dvadesete, bio je dobro poznat po svom junaštvu, ali i kao vrlo spretan sa oružjem. U prilog mu nije išla jedino plahovita i drska narav – lako bi započinjao kavgu i sa ovdašnjim i s vladarima susednih teritorija, ne prezajući da zbog toga izazove pravi rat.

No, ni ovdašnji ni susedni vladari nisu to hteli tolerisati. Protiv župana su se 1373. godine okrenuli srpski knez Lazar i bosanski ban Tvrtko. Sa svojim udruženim snagama, imali su i podršku ugarskog kralja Lajoša I. Potpomognuti njegovim odredima, nisu Altomanoviću ostavili izbora osim da se povuče pred neuporedivo jačom silom.

Mladi župan je utočište je tražio u svojim utvrđenim gradovima i, najzad, stigao do Užica i tamošnjeg utvrđenja. Ovo mu je bila i poslednja odbrana – protivnici su na njega udarili topovima i vatrom, te je konačno prinuđen na predaju. Naposletku je zarobljen, oslepljen i poslat u jedan manastir, a Užicem i Rudnikom nakon toga je zavladao knez Lazar.

Verodostojnost ovog zapisa potvrdio je i veoma redak, autentični novčić Nikole Altomanovića. Pronađen je tokom arheoloških iskopavanja, a istoričari su na osnovu toga zaključili da se utvrđenje na ovom mestu nalazilo i pre 1373. godine. Postoji mogućnost i da je Užički grad podignut za vreme županove vladavine (1367 – 1373). Dok se Altomanović ovde krio za vreme opsade utvrđenja, zidine su najverovatnije napadnute zapaljivim strelama.

Prve bitke za osvajanje glavnog vojnog utvrđenja

Otkako je pripao knezu Lazaru, o Užičkom gradu tokom narednih decenija gotovo da nema nikakvih podataka. Istorija ga ponovo pominje tek u 18. veku, kada postaje poprište vojevanja između Srba, Turaka i Austrijanaca.

Godina u kojoj se prvi put saznaje o strateškom značaju Užičkog grada je 1737. Otkako su Osmanlije još 1683. pretrpele veliki poraz kod Beča, njihovi utvrđeni gradovi padali su jedan za drugim. Takva bi sudbina dočekala i Užički grad – glavno uporište turske vojske na jugozapadu Beogradskog pašaluka.

Zbog specifičnog položaja, Turci su se mogli zaštititi jedino podizanjem spoljnog utvrđenja oko grada. Time bi, kako su se nadali, osujetili neprijatelja u nameri da se sa okolnih uzvišenja na njih udari artiljerijskom paljbom. Međutim, nakon poraza koji su 1737. godine pretrpele od austrijske vojske, Osmanlije gube gotovo ceo Beogradski pašaluk. Od tada Užice postaje ne samo jedan od važnijih turskih pograničnih gradova, već i meta osvajanja Austrijanaca i Srba.

Kako su trojica insajdera spasli kapije Užičkog grada

Najžešće napade grad je pretrpeo s jeseni iste godine. Dok su austrijske trupe osipale artiljerijsku vatru, srpska milicija je turske branioce dočekivala s leđa. Plan je bio da se nakon toga izvrši i juriš na bedeme. Lestve za penjanje na zidove već su bile pripremljene, ali osvajači nisu ni slutili da će dobiti neočekivanu insajdersku pomoć.

Naime, u gradu se sa turskom posadom nalazila i trojica Srba. Noć uoči juriša, krišom su se niz bedeme konopcima spustili do napadača. Izvestili su ih o brojčanom stanju turske posade, otkrivajući da se grad može osvojiti samo ako se pre toga provale gradske kapije.

Pritom su trojica odvažnih Srba predložili da, naoružani ćuskijama i minama, to učine sami. No, ni Turci im nisu ostali dužni: dočekali su ih na bedemima i žestoko ih napali kamenjem, sve dok nisu stradali u rovovima ispred kapije grada.

Za to vreme, Austrijanci su pred glavnu kapiju dovukli top. Uto su i Turci shvatili da neprijatelj neće tek tako odustati. Nakon odluke o časnoj predaji, u gradu se ubrzo zavijorila bela zastava. Dogovorivši uslove i zvanično razmenivši dokumente, turska posada otvorila je kapiju i proglasila predaju.

Jedino što istorija o ovom događaju ne pamti su imena trojice Srba – insajdera zaslužnih za oslobođenje Užičkog grada. Podaci o turskim gubicima takođe su ostali nepoznati, a grad je odmah zauzela pobednička posada.

Uređeni grad, ponovo na meti Osmanlija

Odmah po osvajanju Užičkog grada prionulo se i na njegovo obnavljanje. Dobio je ojačanu kapiju, uređene bedeme i obnovljenu glavnu kulu. Tada je u njemu izgrađena i Vodena kula, sa 43 metra visine, 8 spratova i 168 stepenika.

Vodena kula je na ovim prostorima bila jedinstvena građevina – najpre po tome što je imala i dobro osmišljenu namenu. Naime, pomoću nje se grad snabdevao hranom i vodom, a voda se izvlačila spuštanjem čekrka u korito reke – i to tako da neprijatelj ne primeti. Unutar grada su uređene odaje za posadu i skladišta municije i hrane. Tako se u gradu moglo boraviti prilično dugo, uz dovoljno hrane i vode koje su dobavljane iz reke. Mana mu je, međutim, bila ta što ga ni bedemi nisu mogli odbraniti od gvozdenih topovskih kugli.

Štaviše, isti je slučaj bio i sa većinom ostalih srednjevekovnih utvrđenja. Što se Užičkog grada tiče, nije dugo vremena prošlo pre nego što se opet našao na meti novih napada. Već 6 meseci nakon osvajanja austrijske vojske, pred zidine s proleća 1738. godine stiže 6000 turskih vojnika.

Tri nedelje trajale su borbe pod komandom zvorničkog Mehmed kapetana. Turci su potom iz Zvornika pred kapije dovukli dva velika topa, čime je najzad odlučen i sam ishod borbe. Već idućeg dana Užički grad je pretrpeo ogromna razaranja, a nemački i srpski vojnici, ovoga puta nemajući kud, mogli su jedino da se predaju i povuku.

Nastaviće se...

 

*Naslovna slika: Zlatá Praha, year 1865, issue 3