Novosadska Jodna banja: oaza koja je lečila gospodu u frakovima i dame u otmenim haljinama
08.05.2022 - 16:08:11

Novosadska Jodna banja: oaza koja je lečila gospodu u frakovima i dame u otmenim haljinama

Pre nego što je po zakrčenim kolovozima poželeo da sustigne prestonicu, Novi Sad je bio nalik današnjim pitomi(ji)m varošicama širom Vojvodine. Do oboda grada se moglo stići za dvadesetak minuta hoda, sa jedne strane je bio zaogrnut rekom, a sa druge livadama i šumom. Pre više od stotinak godina, i ova spokojna varošica je poželela da se rastegne u širinu.

Ovde se na izmaku 19. veka morao umešati i Gradski ekonomski odbor. Novi Sad je počeo da raste i po broju stanovnika, te je ubrzo postao tesan i gradski vodovod. Kako je u jednom delu grada manjkalo pijaće vode, nadležni su to planirali da reše iskopavanjem bunara, a zadatak su im olakšale podzemne vode. Tako se 1897. godine na zapadnom rubu grada prionulo na bušenje arteškog bunara.

Lokacija kod tadašnje Futoške šume pokazala se idealnom – ali ne za žedne Novosađane. Česme su im još neko vreme ostale suve jer je iz bušotine potekla topla, mineralna voda.

Utvrđeno je da joj je temperatura bila 24,6°C, a odmah se naslutilo i da bi mogla biti lekovita. Ubrzo su to potvrdile i analize, te je grad umesto predviđenog vodovoda dobio – jodno kupalište.

Neplanirana senzacija na gradskoj periferiji

Do kraja iste godine, nekolicina Novosađana se dosetila da od bunara načini improvizaciju. Na periferiji grada je izniklo kupatilo, za šta je isprva poslužila jedna baraka.

Nakon što je ona stradala u požaru, zamenile su je dve prizemne, ovoga puta uređenije prostorije. U njima je udešeno dvadesetak kada i sanitarni čvor, što se ispostavilo kao pun pogodak – narod je počeo hrliti ka Futoškoj šumi, a broj kupača je premašio sva očekivanja.

Gradsko jodno kupatilo je gotovo istog trena postalo prava, u to vreme još nezvanična atrakcija. Nesuđeni arteški bunar sezao je 200 metara u dubinu, a iz njega je u jednoj minuti teklo 240 litara vode. Već iduće, 1898. godine, na improvizovanom kupalištu je prebrojeno 15.800 kupača. Ipak, jedno se pravilo moralo ispoštovati i pored nezapamćenog interesovanja i gužvi: zbog moralnih načela svojstvenih Novosađanima, tačno se znalo kada su se kupali muškarci, a kada žene.

I tadašnja gradska vlast je shvatila da je ovo prilika koja se ne propušta. 1900. godine je pala i zvanična odluka da se kraj arteškog bunara otvori varoško kupatilo. Na njegovo čelo je postavljen i prvi upravnik, novosadski lekar i balneolog, doktor Vilhelm Vilt.

Od vodovoda u najavi do ekstravagantne oaze

Pored rukovodilačke dužnosti, doktor Vilt se odmah prihvatio još jedne inicijative. Iako je bunarska voda bila dokazano lekovita, gradsko kupatilo i dalje nije imalo status lečilišta. Upravnik je stoga 1908. godine potegao inicijativu koja je stigla do tadašnje Austougarske carske ispostave. Dobivši za to odobrenje, doktor Vilt se založio da lekovita banja dobije i reprezentativno zdanje.

Sve do današnjih dana, ova je palata postala jedan od najlepših novosadskih toponima. Kako se grad istezao u širinu, tako se i gradsko kupatilo lagano „selilo“ ka samom centru. Kao svojevrsni orijentir, Jodna banja je zavredela i epitet jednog od najreprezentativnijih zdanja secesije, smestivši se pritom kraj tihe, zelene oaze.

Čim joj je zvanično priznat status, iste godine iz Budimpešte stižu arhitekte Imre Franček i Mikša Štrobl. Prvom je poverena izrada projekta i izgradnja Jodne banje, a drugi je od nje načinio ukras Novog Sada.

Već do leta 1910., pored Futoške šume su izrasle i tri kupole. Još tada je banjski kompleks plenio poglede svojom otmenom, akademskom fasadom, koja ni po čemu nije odavala da se iza nje nalazi lečilište. U glavni hol se stizalo širokim stepeništem ispred ulaza, ali se jedinstvenost palate ogledala i u njenoj dekoraciji: nad glavnim ulazom iznad krovnog venca, nadvile su se figure riba, dve nimfe i sa obe strane ispisane godine početka i završetka gradnje. Dobivši svoje reprezentativno zdanje, Novi Sad od te godine postaje banjski grad.

Zeleni raj u službi zdravlja i užitka

Dok je izgledom skretala pažnju Novosađana, Jodna banja je pod svojim krovom imala u to vreme najsavremenije lečilište. Osim 3 bazena sa toplom i hladnom vodom, u njoj je udešen veliki broj kada i tuševa, čak i posebna laboratorija i dijetalna kuhinja. Moglo joj se pozavideti i na savremenoj zdravstvenoj službi, zbog čega su je rado posećivali i bolesni i zdravi.

Od Futoške šume u kojoj je isprva iskopan nesuđeni bunar, nastao je i lepo uređen park. Kraj njega se u letnjim danima mogao igrati tenis, a tokom zime je bilo udešeno i posebno klizalište. Za one slabijeg zdravlja, Jodna banja je bilo idealno odredište za ozdravljenje, ali ni zdravi nisu odolevali užitku u toploj, blagotvornoj vodi.

Nije trebalo mnogo da za ovu ekskluzivnu lokaciju doznaju i oni dubljeg džepa. Jodna banja je uskoro počela ugošćavati i novosadske advokate, činovnike i političke figure, ali i ugledne goste iz inostranstva.

Ovo je, međutim, pored dobrog glasa, Jodnoj banji donelo i sitnijih problema. Iako je lečilište od početka išlo u korak sa trendovima u medicini, ubrzo je za sve zainteresovane bilo sve manje mesta. Grad je stoga odlučio da se uz istočnu fasadu udesi i posebni smeštaj za goste, te je Novi Sad do 1931. godine dobio dvospratni Hotel Park. Od tada su se novosadskoj banji osmehnule zlatne godine, sve dok joj Drugi svetski rat nije delimično prilagodio namenu.

Tih godina se u lečilište useljava vojni sanitet. Hotelske sobe su postale domovi vojnim starešinama, a banja nakon toga ponovo postaje oaza za posetioce – Novosađane i one koje je put naveo iz drugih zemalja.

Banja koja to više nije: bledi otisak prošlosti i novo-staro ime

Glas o novosadskoj oazi pročuo se sve do Mađarske i Austrije – Jodna banja je stala u red poznatih lečilišta u inostranstvu, a goste je dočekivao čitav asortiman od prostranih kada i bazena, do slanih i sumpornih kupki za poseban ugođaj. Ako je nekome trebalo razloga da navrati u Novi Sad, dovoljno je bilo pomenuti Jodnu banju. Kompleks kraj nekadašnje Futoške šume zapamtio je i poznata imena poput Josipa Broza, Lava Tolstoja i Rabindranata Tagore.

Tako je bilo sve dok ugledne goste nisu počeli da zamenjuju slučajni prolaznici. Godine 1977., svoj radni vek je završio najpre najveći, centralni bazen sagrađen davne 1910. Nikada više nije dočekao nijednog kupača, a Jodna banja je opustela munjevitom brzinom.

Posledice je potom otrpela fasada, a nakon nje i Hotel Park. Od zelene oaze ostao je samo drugi park, onaj Futoški. Od 1986. godine, banju je formalno štitio samo status kulturnog dobra od velikog značaja. Samo lečilište ipak nije prestajalo sa radom sve do 1994., i već tri decenije unazad, kompleks je ostao namenjen bolničkom lečenju.

Obnova impresivnog zdanja došla je tek sa novim milenijumom. Uz delimičan nekadašnji sjaj, bolnica je ponovo dobila i najsavremeniju opremu, a od 2007. godine nosi i novi naziv Specijalna bolnica za reumatske bolesti. Jedina je tog tipa u celoj Vojvodini, ali za Novosađane je uvek bila i ostala – Jodna banja.

Izvor: Pucarevic