Goblini – priča o pionirima punk-rock-a u Srbiji (1. deo)
29.02.2024 - 22:52:52

Goblini – priča o pionirima punk-rock-a u Srbiji (1. deo)

U svetu muzike, a naročito u domenu alternativnih žanrova, postoje brojni bendovi koji su na srpskoj sceni ostavili (ili još uvek ostavljaju) neizbrisiv trag i koji su postali sinonimi za određeni zvuk i energiju. Jedni od njih svakako su Goblini koji su obeležili devedesete kao alternativa koja se digla kako bi se usprotivila eksploziji fenomena turbo-folka. Njihova muzika, tekstovi i energični nastupi osvojili su srca mnogih obožavaoca u Srbiji, ali i u svetu. 

Šabac – grad Goblina

„Uzalud tražim pogodan citat,

Psiholog brani doktorat na temu

Uzalud tražim pogodan citat

U magnovenju...“

Iako su gitarista Alen Jovanović i basista Vladislav Kokotović svirali u različitim bendovima u Karlovcu i u Zagrebu odlučili su da napuste ovo politički nestabilno područje i presele se u Šabac. Godine 1992. zajedno sa Brankom Golubovićem, koji je svirao gitaru, i Zoranom Lavadinovićem koji je bio zadužen za dobar bubnjarski ritam, osnivaju bend Goblini. I to slučajno. Kako navode u svom dokumentarnom filmu „Goblini: ima nas gomila“ bili su pozvani na neku žurku na kojoj ih je spojila ljubav prema živoj svirci i muzici. Dobro su se uklopili te su pitali Goluba (Golubovića) da postane pevač. Kako kažu, Alen je sjajno pevao i uskakao je kada god je to bilo moguće. Veliki problem bio je dijalekt, odnosno jekavica kojom je govorio. Zbog toga je u priču uskočio Golub. Nažalost, njegova vizija scenskog nastupa razlikovala se od realnosti. Negde se nadao da stvari funkcionišu tako što on tiho peva u mikrofon, a razglas pojača glas do neviđenih razmera. Na sreću, Alen je odavno bio verziran pevač pun iskustva i preuzeo je rad na Golubovom glasu u scenskom nastupu. Probe su bile izuzetno duge i naporne, ali kada je jednom prevaziđena barijera, iz Goluba je pokuljala čista energija.

„I ovog jutra ja sam izgubljen i sam

Spasiti me može samo ako prespavam dan

I dok vreme leti kao, kao brzi voz

Ja više ništa ne znam, izgubljen sam skroz...“

Kada je došlo vreme za davanje naziva bendu, očarani mitskim bićima iz knjige „Vile i vilenjaci“, odabrali su gobline, čudna mitska bića, koja bi pomagali rudarima da nađu zlato. Kako kažu, na dobro bi vraćali duplo, a na loše takođe. I tako su odlučili da ponesu naziv bića koje je istovremeno i heroj i antiheroj.

Uz dobre muzičare i sjajnu energiju, sastav je spreman da ozbiljno praši i još ozbiljnije osvoje muzičku scenu Srbije. Sirovi zvuk, buntovni stav i tekstovi koji su odražavali duh ove „izgubljene“ generacije koja se suočavala sa velikim problemima i izazovima na društvenom i političkom terenu post SFRJ perioda. Da je bilo lako – nije. Ali ni buka i bes nisu za svakoga.

Na početku, Goblini su svirali samo u Šapcu. Uglavnom kažu da je to bila neka standardna ekipa od stotinak ljudi koji su ih pratili i bili redovni na svirkama. U bend ulazi Nedeljko Nedić Meketa koji je u to vreme bio izuzetno dobar džez bubnjar, a kako bi zamenio Divnića koji odlazi da služi vojsku. 

Prvi album – eksplozija energije

„Ja ti  mogu dati samo

lažni osećaj sjaja

imam milion godina

i nadživeću more

tebi okrećem leđa, ti nisi stigla do kraja

nemaš snage, baby,

nemaš volje...“

Prvi album benda „Goblini“ bio je prava eksplozija energije i besa. Pola pesama bile su njihove autentične, a pola koje su doneli iz benda Lorelaj u kojem su svirali u Hrvatskoj. Pesme poput „Jagode“ i “Cipjonka“ postale su kamen temeljac Goblinovog zvuka i  himne generacije koja je, van svoje volje i želje, uplovila u ratni period. „Sirovo i iskreno“ postala je zaštitna deviza ovog benda.

Tokom devedesetih otvorio se veliki broj nezavisnih izdavačkih kuća od kojih jedna od njih izdala je punk-rock bend iz Šapca koji je bio potpuno autentičan i neobičan i po zvuku, i po žanru, a i po mestu odakle dolaze. Goblini su se odazivali svakom pozivu i upućivali se da sviraju gde god su postojali makar i elementarni uslovi. Važno je bilo svirati i živeti ono što se voli.

Kada su se pojavili na festivalu Brzi Bendovi u Beogradu i odsvirali svoje, mislili su da od cele priče nema ništa i da je sve beogradska šema i foliranje, da su vokalno-instrumentalni sastavi iz glavnog grada pod protekcijom i da tu nema mesta za njih. Razočarani, već su krenuli kući kada su ih pozvali da se vrate i da prime nagradu. Tu su i imali priliku da se upoznaju sa velikim i uticajnim bendovima kao što su bile Džukele i Atheist rap. Videvši da za njih ima prostora na beogradskoj sceni, oni odlučuju da naprave reizdanje prvog albuma, ali uz dodatak novih dela. Tako nastaje album „Istinite priče“. Kreću promocije, koncerti, vrlo ozbiljniji koncept nego pre. Pao je i prvi spot za pesmu „Cipjonka“, a koji je snimljen u toaletu. Energija je bila na vrhunskom nivou, te je i spot ispao solidan.

Rok scena tog doba bila je zasnivana na prijateljstvu i poštovanju, i, naravno, dobrom zezanju. Čuvene su žurke koje su Goblini pravili u Šapcu postale su kultne. Ali oni su želeli više. U Beogradu su pokušavali da se domognu tog famoznog termina subotom. Konačno se otvorio veoma neobičan termin – 31. avgust u KST-u. Mislili su da će se pojaviti malo ljudi, no, naprotiv. Svirka je bila izvanredna. Od tada, pa do današnjeg dana, koncerti Goblina nisu bili samo muzički događaji, to su bili rituali energije kada su se ljubitelji ovog benda i ove vrste muzike prepuštali strastvenom izvođenju pesama. Samo posmatrati ovu grupu na bini svima je jasno koliko bend uživa u sviranju i komunikaciji sa publikom.

U magnovenju – album koji menja sve 

„Kada misliš da si sam

Ti podigni ruku

Nek’ ulice gore

Za novi dan

Kada misliš da si sam

Mi smo ovde

Ima nas gomila...“

Album U magnovenju eksplodirao je srpskom rok scenom. Čuvena pesma „Anja, volim te“ postala je kultna izjava ljubavi koju su pevali i rokeri i pankeri, ali i oni skloniji mekšim tonovima. Na svakom nastupu na kojem se ova pesma izvodila dolazilo je do potpune eksplozije emocija koje su bile van svake kontrole.

Ceo album bio je apsolutni pogodak koji ih je lansiralo u kosmos. Svi članovi benda smatraju da je U magnovenju bio jedan od najlepših i najuspešnijih perioda njihovih života. Svirke su bile pune i sve karte bile su rasprodane. Putovali su i svirali gde god da su ih pozvali. Ništa im nije smetalo i uvek su dali sve od sebe. Nije im smetala ni udaljenost, kiša, sneg, promaja... Pokazali su mladima da nijedan grad neće biti zaboravljen. Ulagali su veliku količinu energije, koja kao da nikada nije nestajala. Trudili su se i morali su da grizu mnogo više nego bendovi koji su bili iz Beograda jer nisu dobili sve na tacni. Momcima to nije smetalo, bili su spremni na sve i uživali su u tome.

„O, kako bih voleo da si tu!

Grad je tako ružan, a ti si s’ one strane.

Ove su kuće tako ružne.

O, kako bih voleo,

O, kako bih voleo,

O, kako bih voleo da si tu!“

Pesmu Tamara Borisa Novkovića obradili su u svom fazonu i ubrzo je ona postala deo redovnog repertoara.

Iako su godine donele niz promena u postavi ovog benda, jezgro mu je ostalo nepromenjeno. U trenutku kada je ono doživelo krah, bend je odlučio da se raziđe.